Aktualnosti

Dragi prijatelji i dragi suradnici,

SOIH ali i cijeli Pokret osoba s invaliditetom izgubio je Mandicu Knežević, ženu legendu, najvećeg borca za ljudska prava, vizionarku  i najdostojanstveniju osobu iza koje nije ostala niti jedna mrlja. Svi smo joj se divili, poštivali je i gotovo da nismo mogli vjerovati da u tako sitnom tijelu caruje besprijekoran um, topla duša i veliko srce. Da, Mandica je stvarno bila moralna vertikala i uzor kako se radi za cijeli pokret osoba s invaliditetom. Svojom natprosječnom inteligencijom umjela je uvijek biti objektivna i stvari i ljude postavljati na pravo mjesto. Mandica Knežević je osoba koja je svojim radom i aktivnostima obilježila drugu polovicu prošlog i početak ovo stoljeća djelujući ustrajno na promicanju prava i položaja osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.

Rođena je u Gundincima 17. veljače 1952. godine, životopisnom mjestu Slavonije, mjestu zlatnih polja i težaka i taj odnos prema životu i ljudima koji je dobila u svojoj mladosti ostao je kao najveća vrlina koju je posjedovala.Djetinjstvo joj je bilo prepuno igre, rada i smijeha. Sa šesnaest i pol godina imala je drugu operaciju kralježnice zbog skolioze koja se zakomplicirala i kao posljedica završila je s dijagnozom paraplegija. U to vrijeme nije znala ništa o tome. Završila je na rehabilitaciji u Ljubljani gdje je jedno vrijeme bila najmlađa osoba. Još se nije potpuno niti osvijestila, a našla se u invalidskim kolicima i učila svladavati vještine svakodnevnog življenja. U trenutku potpune spoznaje svoga stanja odlučila  se boriti, kao što su to činili i još danas čine ljudi naučeni hvatati se u koštac sa životnim nedaćama, pokušavajući sve teške trenutke premostiti. Tako izmijenjeni život započeo joj je u vrijeme između 1967. do početka 80 - tih godina prošlog stoljeća, kada nije bilo suvremenih pomagala i kada se svaka osoba ponaosob morala snalaziti i oslanjati se isključivo na sebe. To je vrijeme osnivanja prvih Saveza i udruga i uključenje u Pokret osoba s invaliditetom koji je u tim godinama bio u razvoju, vidjela je kao pravu mogućnost za rad na poboljšanju kvalitete življenja osoba s invaliditetom. Bilo je to vrijeme velikih promjena bez interneta, google-a i ostaloga, ali svjetske ideje dopirale su do nas i tako već u tim ranim godinama počinje poticati neovisno življenje kao model koji jedini može pružiti osobama s invaliditetom dostojanstven život. Prvo je to pokazala preseljenjem iz Gundinaca u Zagreb, zatim preseljenjem iz nepristupačnog stana u Petrinjskoj u pristupačan u Kušlanovoj. Zaposlila se prvo u Društvu tjelesnih invalida i na taj je način učila i profesionalno krenula u pravcu rješavanja pitanja osoba s invaliditetom. Svjedočila je prvom Simpoziju o arhitektonskim barijerama 1970. i izradi prvog  Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti i izdavanju prve knjige o građevinskim barijerama 1980. godine.

U prvo vrijeme najviše je snage usmjerila na opću pristupačnost i pristupačno stanovanje. Veseli činjenica da je imala priliku snažno utjecati na razvoj svijesti o potrebi prilagođenog prijevoza i prilagođenog stanovanja. Aktivno je sudjelovala u brojnim Radnim skupinama na razini Grada Zagreba, kao i na razini države, bilo da se radi o izmjeni pojedinih zakonskih propisa ili o uvođenju novih socijalnih usluga, a posebno ju je veselio rad u izradi strateških dokumenata. Zahvaljujući tom radu uvedena je i usluga osobne asistencije jer ju je sa skupinom entuzijasta uspjela nametnuti kao bitnu temu da uđe u Nacionalni program za poboljšanje kvalitete življenja osoba s invaliditetom 1998. godine.

Pitanje zapošljavanja i profesionalne rehabilitacije osoba s invaliditetom promovirala je kroz aktivno sudjelovanje u radnim skupinama za izradu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom te poticanje poslodavaca na zapošljavanje osoba s invaliditetom kao vrlo kvalitetne radne snage. Posebno se zalagala za zapošljavanje osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada. Sintagma joj je bila „Samo dostojanstven rad stvara uvjete za dostojanstven život!“.

Bila je aktivna u iniciranju Zakona o inkluzivnom dodatku, tražeći i uspostavljanje funkcionalnog sustava osobnih pomagača kao što je osobni asistent, tumač za znakovni jezik, asistent slijepoj osobi, intervenor gluhoslijepoj osobi te asistent u nastavi i radni asistent.

Kako bi širu društvenu zajednicu upoznala s pravima i potrebama osoba s invaliditetom, principima neovisnog življenja i inkluziji provodila je brojne edukacije kao što su edukacije djelatnika zatvorskog sustava, lokalne i područne samouprave, zdravstvenih djelatnika, djelatnika iz sustava socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja, učenika srednjih i osnovnih škola, pa iako krhkog zdravlja putovala je i na otoke radi provođenja edukacija.

Bila je važna akterica u procesima savjetovanja za oblikovanje javnih politika za osobe s invaliditetom. Aktivnostima koje je provodila bilo kroz zagovaranje, edukacije, savjetovanje, istraživanje, izdavaštvo, organiziranje kampanja, snažno je pridonosila prevenciji diskriminacije, institucionalizacije, stigmatizacije i minorizacije uloge osoba s invaliditetom u društvu. Njezino djelovanje u području humanitarnog rada bilo je usmjereno podizanju razine svijesti o sposobnostima osoba s invaliditetom, potrebi uključivanja u sve društvene tokove ali i promociji socijalnog modela invaliditeta te uspostavi modela ljudskih prava.     

Niz aktivnosti posebno je usmjerila poboljšanju položaja žena s invaliditetom, kako u obitelji tako i na poslu i u društveno političkoj zajednici, a posebnu pozornost posvetila je promociji Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji.

Posebno je pridonijela mijenjanju uvjeta za kvalitetniji život žena s invaliditetom time što je zajedno s nekoliko entuzijasta potaknula osnivanje SOIH-Mreže žena s invaliditetom 2001. kroz koju je omogućeno osobno osnaživanje žena, uspostavljeni modeli boljih uvjeta za izobrazbu i lakše zapošljavanje, uspostavljen Peer Counseling, grupe za borbu protiv nasilja te međusobno povezivanje i kroz sustav udruga umrežavanje te povezivanje s međunarodnim organizacijama žena s invaliditetom.

Suradnju s liječnicima razvila je na početku svoga rada i samo je unaprjeđivala kroz sve godine. Prva je organizirala edukaciju o interminentnoj kateterizaciji ne samo članova nego i liječnika. Također je provela prve edukacije o dekubitusu. Živeći s paraplegijom i družeći se s osobama s tetraplegijom, te uvidjevši manjkavosti u rehabilitaciji i skrbi za osobe s paraplegijom i tetraplegijom, s grupom entuzijasta osniva 1999. Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara na čije je uspjehe bila vrlo  ponosna i kojima je od samog početka bila predsjednica. Svi paraplegičari i tetraplegičari, a i širi krug osoba s invaliditetom znaju za knjigu „Da ti to možeš – jer tvoj život ne prestaje s ozljedom“ koju su svi dobili uz puno uputa i podrške što je snažno ohrabrivalo nastradale,ali i obitelji.

No tu napori ne prestaju. Uz brojne projekte koje je vodila i provodila, ističe se posebno projekt izgradnje Spinalnog centra koji ide sporo, ali ipak očekujemo da će se uskoro ovoj skupini osoba s invaliditetom omogućiti da nakon prekida načina života koji je bio u svom punom zamahu isti nastave na dostojanstvenoj razini s neophodnom prvom intervencijom koja treba biti kompleksna i sadržajna jer određuje daljnju kvalitetu života. U tom smislu sa svojim kolegama brojne godine pokušavala je pružiti laičku podršku iz iskustva onima koji stradaju i odlazeći u Varaždinske Toplice osnažuju za daljnji život savjetovanjem na istoj razini.

Stalno je isticala da su njeni početci u Zagrebu bili uz sve poteškoće ipak prožeti s brojnim prekrasnim ljudima koji je poticali, hrabrili i davali podršku. Upravo oni, kao i osobe s invaliditetom u potrebi bili su motiv koji joj nije dao posustati.

Svoj rad opisala je kao trku kojoj se ne vidi kraj. Pokret neovisnog življenja osnova je cjelokupnog njezinog rada. Išla je korak po korak, čim bi dostigla jedan cilj, otvarao se novi i kad je mislila da više ne može i ne želi raditi, ti novi ciljevi bili su izazovi koji su je poticali na daljnje djelovanje. I  do zadnjeg dana  izazovi na kojima je radila bili su Zakon o usluzi osobne asistencije i Zakon o inkluzivnom dodatku, Spinalni centar… pa stvarno ih je puno ostalo, teško ih je nabrojiti!

Sav svoj rad obavljala je volonterski i spada među rijetke volontere.

Draga naša Mandice, od prvog dana bila si odana suradnica SOIH-a i to si ostala do zadnjeg dana svoga života. Zahvalni smo ti za sate, dane, noći mjesece i godine neumornog rada. Tvoj lik čuvat ćemo zauvijek, a tvoje djelo nastaviti onako kako ti to zaslužuješ.

Počivaj u miru naša Mandice, zaslužila si. 

Posljedni ispraćaj drage Mandice bit će na Mirogoju u utorak u  10.50 sati.